8 zanimljivih činjenica o memoriji za pohranu podataka

Memorija za pohranu podataka sastavni je dio svakog modernog tehnološkog uređaja i omogućuje nam da bez previše brige spremamo velike količine podataka. Ali, stvari vezane uz memoriju nisu oduvijek bile tako dobre, pristupačne i jednostavne. Naime, memorija je imala dugotrajni proces razvoja – od sitnih kapaciteta i velikih dimenzija, sve do malih dimenzija i velikih kapaciteta.

S obzirom na to da danas memoriju za pohranu podataka koristimo svi u svojim računarima, laptopima, tabletima, pametnim telefonima, pametnim satovima i mnogim drugim uređajima – odlučili smo da vam predstavimo 8 zanimljivih činjenica o razvoju i upotrebi memorije kroz istoriju.

Činjenica je da danas na tržištu imamo razne vrste memorija koje su prilagođene različitoj upotrebi – pa je ponuda memorije bogatija no ikad. Srećom, većina korisnika i kompanija zahvaljujući raširenosti memorije danas ne mora brinuti gdje će, kako i koliko podataka spremiti. Ali, nije to oduvijek bilo tako. Evo čak 8 zanimljivih činjenica vezanih uz memoriju u računarima i ostalim tehnološkim napravama:

Prvi tvrdi disk nosio je naziv 350 Disk Storage Unit i proizašao je iz laboratorija IBM-a. No, taj tvrdi disk zapravo nije bio zasebna komponenta računara, nego je sačinjavao računar u cjelosti. Dakle, ovaj se disk nije mogao zasebno kupiti u trgovinama – što nimalo ne čudi s obzirom na to da se radi o 1956. godini. Da, dobro ste pročitali – prvi tvrdi disk napravljen je krajem davne 1956 godine.

Prvi tvrdi disk koji smo malo prije spominjali imao je zanimljiv princip nastupa na tržištu. Iako prvobitno nije bio dostupan za kupovinu i koristio se kao cjelina računara, ipak se pojavio na tržištu i to čak pet godina kasnije – odnosno 1961. godine. Ono što je posebno zanimljivo jeste činjenica da se taj disk mogao iznajmiti na mjesec ili više dana – te je samim tim imao zanimljiv pristup korisnicima. No, taj  disk nisu mogli priuštiti obični korisnici jer je iznajmljivanje diska na mjesec dana koštalo vrtoglavih 1000 dolara. Oni koji su se ipak odlučili za kupovinu diska, morali su izdvojiti ogromnih 34.000 dolara. Poređenja radi, danas možete kupiti 8TB disk za oko 200 dolara, što je zapravo čak 300 miliona puta jeftinije – nego što je koštala prva memorija koju smo ranije spomenuli.

U 60 i nešto sitno godina uspjeli smo s 3.75 MB memorije koliko je iznosio kapacitet prvog tvrdog diska, doći do nevjerojatnih 16 TB memorije za pohranu podataka. Godine 2015. Samsung je predstavio PM1633a SSD kapaciteta 16 TB – što je jedan od najvećih diskova ikad predstavljenih. Zbog svoje visoke cijene nije baš popularan na tržištu, te se mnogi češće odlučuju za 8 TB memorije. Uzmemo li to u obzir, činjenica je da današnji diskovi imaju čak 2 miliona puta više kapaciteta pa cijeni koje je mnogima prihvatljiva. Dakle, ostvarili smo veliki napredak po pitanju memorije u tih 60 i nešto godina.

Danas proizvodimo strašne količine podataka svakog dana, minute i sekunde. Postali smo društvo ovisno o informacijama i činjenica je da količina podataka koja kola internetom drastično raste iz godine u godinu. Mnogi ljudi prilikom korištenja online servisa i društvenih mreža nimalo ne razmišljaju da svi ti njihovi (i tuđi) podaci moraju biti negdje spremljeni. Da, radi se o ogromnim farmama servera – gdje se nalaze podaci koji nam omogućuju bezbrižno korištenje novih tehnologija. Netflix je vodeći ponuđač usluga moderne televizije, a kako bi pohranio sav sadržaj (filmove i serije) koje nudi korisnicima potrebna mu je memorija kapaciteta od čak 3.14 PB. Konkretno, preračunato u gigabajte to iznosi nevjerojatnih 3.3 miliona GB.

Iako su podaci vezani uz Netflix fascinantni, pomislite samo koliko prostora trebaju društvene mreže kako bi arhivirale sve vaše podatke. Pronašli smo informaciju kako je Facebook prije 5 godina koristio spektakularnih 300 PB kapaciteta kako bi pohranio sve svoje podatke. Fotografije, video materijali, svi statusi i komentari, sve grafike i ankete – sve to negdje mora biti spremljeno. Činjenica je da Facebook danas ima puno više korisnika nego prije 5 godina, a isto tako korisnici sve češće koriste video sadržaje – koji konzumiraju puno prostora. Pa lako možemo zaključiti kako su potrebni kapaciteti za pohranu podataka danas puno veći.

Pametni telefoni postali su naša svakodnevica i malo je ljudi koji se svakoga dana u nekoliko navrata ne koriste pametnim telefonima. S obzirom na to da korisnici obožavaju fotografisati putem pametnih telefona, spremati dokumente i koristiti razno razne aplikacije – podaci koji prilikom toga nastaju moraju biti negdje spremljeni. Standardno je da današnji telefoni imaju kapacitete od 64 pa sve do 512 GB memorije za pohranu. Uzmemo li u obzir telefon s memorijom 256 GB – veličina samog telefona koji stane u vaše džep je drastično manja nego kada bi se naprimjer koristio prvi disk za pohranu podataka. U tom slučaju trebalo bi napuniti čak 54 olimpijska bazena diskovima – kako bi se stiglo do istog kapaciteta kakav danas nosimo u svom džepu, u unutrašnjosti pametnog telefona.

Iako danas sve više koristimo SSD i flash memoriju, činjenica je da se u velikoj mjeri (posebno u desktop računarima) još uvijek koristi tehnologija tvrdog diska. Zanimljivo, ta se tehnologija zasniva na gotovo identičnim principima na kojima je radio prvi IBM disk. Konkretno, disk je opremljen glavom za čitanje i pločama na kojima se nalaze podaci – te se čitanjem ploča dolazi do željenih podataka. Brzina rotiranja ploča modernih diskova je fascinantna i uglavnom iznosi između 5 do 8.000 obrtaja u minuti – što je zaista puno. No, kao što smo rekli, sve više naginjemo ka SSD memoriji – kod koje nema rotirajućih dijelova te ja samim time bolja i trajnija.

SSD memorija, baš kao i klasični tvrdi disk – ima neka svoja ograničenja. Ni jedna vrsta memorije ne može trajati vječno i prije ili kasnije – će doći do određenih problema i potencijalnog gubitka podataka. Prema trenutnim mogućnostima SSD memorija može podnijeti od 10.000 do 100.000 upisa podataka. Naime, kapaciteti pohrane se s vremenom oštećuju i ne dopuštaju nam više isti način pohrane kao na samom početku. No, memorija se iz godine u godinu razvija – i za očekivati je kako ćemo u skorije vrijeme dobiti neki novi bolji tip memorije. Nažalost, ta će vrsta memorije zasigurno biti skupa – kao što je još uvijek SSD skuplji u odnosu na klasične tvrde diskove.

Zaključak

Od pojave prvog tvrdog diska pa sve do danas – način pohrane podataka se u velikoj mjeri promijenio. U tekstu iznad objasnili smo koliko je zapravo ogroman dimenzijama, a malen kapacitetom bio prvi disk koji se pojavio na tržištu. Ipak, pojava prvog tvrdog diska odigrala je veliku ulogu u daljnjem razvoju memorije za računare.

Danas uživamo u blagodatima velikih količina memorija i uglavnom i ne razmišljamo koliki smo sretnici što možemo spremati puno podataka po veoma maloj cijeni. Naprimjer, uzmemo li u obzir pametni telefon – na njega možemo spremiti hiljade i hiljade pjesama, ali i raznih drugih materijala – a sve to za sasvim prihvatljivu cijenu. S druge strane, na prvu je memoriju bilo moguće pohraniti samo jednu pjesmu (3.5 MB), a cijena te memorije iznosila je više od 30.000 dolara. Dakle, razlike su drastične i danas smo pravi sretnici što uživamo u blagodatima moderne tehnologije.

Činjenica je da ćemo u budućnosti dobiti nove memorije – koje će biti još manje, kvalitetnije, brže i dugotrajnije. No, dok čekamo razvoj tih novih modernih tehnologija možemo biti sasvim zadovoljni ponudom SSD memorije – koja danas ima kapacitete veće od 8 TB. Iako je to velika količina podataka za pojedinca, valja uvijek na pameti imati i velike organizacije i kompanije – koje svakodnevno stvaraju milione i milione novih zapisa. S obzirom na snažan rast potrebe za memorijom – ovo tržište žudi za inovacijama. Nadamo se da ćemo ih uskoro dočekati, a do tada se u tekstu iznad vrijedi prisjetiti kako je tekao razvoj memorije kroz istoriju.

PC Chip